Mladost – Ludost kažu…
Kada prođu godine mladosti i dođemo u godine zrelosti, malo pametniji, mudriji... ugledamo sebe danas i vratimo film na jučer, često kažemo “Eh da mi je ova pamet bila...”.
Žalimo za izgubljenim trenucima sa dragim ljudima, žalimo što smo radili kojekakve gluposti, odlazili na loša mjesta, istraživali život na pogrešan način...
Iz najboljih namjera učili su me da tražim “dlaku u jajetu”, da sve treba biti “savršeno” da bi bilo odgovarajuće meni. Učili su me da gledam u mane drugih ljudi kako bih znala ocijeniti da li mi društvo tih osoba odgovara. Ako nema puno mana i ako mi te mane ne smetaju, onda je to pravi odnos, pravo prijateljstvo, prava ljubav... Učili su me da ne vjerujem ljudima, da je svijet pun laži, prevare, ljubomore i zavidnosti. Naučena sam da sumnjam u sebe i da ne vjerujem u svoje želje, da ne slijedim svoje snove, jer moji snovi se ne uklapaju, ja se ne uklapam ....
I tako su prošle godine ne autentičnosti, godine u kojima sam živjela tuđe živote, ispunjavala tuđe standarde, nastojala se uklopiti... a sve svoje potiskivala sve dublje i dublje. Samo su rijetki vidjeli moje vrijednosti, samo su rijetki gledali u dubine mojih očiju i sve ono što se krije iza njih. Samo su rijetki osjećali moje tajne ali nisu mogli doprijeti do njih. Sada, svjesna svega toga, priznajem sebi da je TAJNA bila moja autentičnost.
Žao mi je što sam propustila mnoge prilike, žao mi je što nisam bila otvorenija, komunikativnija, veselija, što nisam imala hrabrosti pokazati svoje osjećaje, misli, potrebe, želje, što nisam imala više samopouzdanja da se zauzmem za sebe, što sam šutila, šutila i samo ... šutila. Provela sam život u dokazivanju da sam neko ko nisam.
A onda je stigao POZIV, poziv da se vratim sebi, svom Izvoru i dozvolim da se upoznam sa svojim mislima i potrebama, da priznam emocije i osjetim svoju suštinu. Najdragocjeniji poziv. Poziv da se PROBUDIM. Taj poziv me je prvo smjestio u bolnicu, a onda su krenule najdragocjenije lekcije, dokazi, duboki uvidi. A bilo mi je samo 25. Moj život se mijenjao iz dana u dan, rapidno, ali temeljito i sigurno. Tada sam shvatila da nisam sama, bez obzira na sve ono ljude oko mene, moju porodicu i najvoljenije. Osjetila sam da ima Neko ko brine o meni, Onaj koji poznaje moje sjeme i sve ono što je usadio u mene. Onaj pred kojim ne mogu imati tajne, Koji čuje moje misli i osjeti otkucaje moga srca.
Kada je počeo moj put buđenja, kao svaki početnik, bukvalno sam shvatala „novo gradivo“, malo i pretjerivala u strogoći prema sebi, jer trebalo je očistiti i pročistiti onaj put do Tajne i promijeniti se iz temelja, priznati da sam hodala po mulju, skupiti hrabrost, ojačati i čvrsto se izdići iz svega toga. Tada se čistio i put oko mene, ljudi koje sam pustila blizu sebe su sami odlazili, a neki novi dolazili, oni koji su vrijedili i prije su samo učvrstili svoje temelje... i tako, duga je to priča. Možda neki drugi put o tome.
Nije ovo žal za izgubljenim vremenom i sad kao ja žalim za nekim svojim životom. Ne. Kako sam naučila, vrijeme ne prolazi, vrijeme uvijek samo dolazi. A ovo je faza tuge kojoj dozvoljam da bude i prođe, jer u njoj otpuštam staru sebe i priznajem autentičnu mene.
Duboko vjerujem da se sve dešava sa razlogom i u pravo vrijeme. Znam i da sam morala preći svaki taj korak i biti baš takva kakva sam bila, kako bih izbrusila svoj dijamant.
Zahvalna za susret, razgovor i iskren pogled, koji je potaknuo eksploziju u meni.
