SEBI SI SVOJ-A !
VJERUEM DA NIKADA NEĆEMO MOĆI U POTPUNOSTI IZRAZITI ZAHVALNOST NAŠIM RODITELJIMA
1*
Ulazim danas u radnju. Dočekuje me nasmijano lice: “Ooo pa gdje si ti Alma, dugo te nisam vidio, kako su TVOJI?”.
U tu radnju sam ulazila još od kad sam bila dijete. Poznajem “starog” gazdu ali i sinove, od kojih jedan radi tu, naslijedio radnju i preuzeo zanat.
- “Evo donijela sam ti malo posla...”, dodajem.
- “Hajde, hajde, jašta, da vidim...”
U radnji sjedi i jedan gospodin, prijatelj sina nasljednika.
- “Znaš li ti čija je ovo kćerka?”, pita sin ovog gospodina. “Ovo ti je kćer onog mog komšije prekoputa, najboljeg čovjeka u ulici... otišao u penziju... znaš koliko mi fali (obraća mi se), eto, baš mi fali...”, osjetim iskrenu sjetu u njegovom glasu.
Sad mi već kroz tijelo prolaze trnci... tuga, sjeta, nostalgija, prolaznost, pomiješana sa srećom, ponosom, povjerenjem, zahvalnošću.
- “Koliko ti dođem”, mislim da platim za urađen posao, ali već na njegovom licu vidim neodobravanje, pa brzo dodajem “popij kafu danas od mene...”, spuštajući novac na pult.
A on mi samo nježno odgurnu ruku i kaže: “Nemoj više nikad da si to rekla. Dok sam ja živ, ti si pretplaćena ovdje!”. I dodaje “Pozdravi SVOJE”.
2*
Pričala mi MOJA mama u njenim posljednjim godinama pred penziju, kako je na jednom sastanku sa strankama (u punoj sobi ljudi), između ostalog spomenulo se njeno djevojačko prezime. Čuvši to prezime, jedan gospodin je zastao i pitao ju za ime njenog oca, MOG dede.
Kad je mama izgovorila njegovo ime, gospodin je ustao pred svima i rekao: “Kada se spomene ime ovog čovjeka, treba na noge ustati. On je bio toliko dobar čovjek u duši i toliko dobroga uradio u našoj prošlosti, da i danas ubiremo plodove njegovih postupaka.”, bile su to iskrene riječi sada već iskusnog i zrelog čovjeka, koji je kao mladić radio sa MOJIM dedom.
MOJI. Kako je to golema riječ. Koliko puta su se ti MOJI založili da bih ja bila ovo što jesam, da bih imala ovo što imam, u srcu i duši. U kakvim su vremenima živjeli i svoj obraz poturali da bi čestito zaradili, bili dobri ljudi, radili najbolje što su znali, nadajući se da će ostaviti trag kojeg se njihova djeca neće postidjeti. Jesu li bili savršeni? Naravno da nisu. Idealni? – ne. Ali su za mene bili najbolji, baš onakvi kakvi su mi trebali. Baš od njih takvih sam naučila šta želim, a šta ne želim u životu. Kako trebam, a kako ne trebam živjeti. Za šta se vrijedi boriti, a za šta ne.
Sada kad imam SVOJU djecu, shvatam koliko je važna uloga roditelja. I zato još jednom kažem - VJERUEM DA NIKADA NEĆU MOĆI U POTPUNOSTI IZRAZITI ZAHVALNOST SVOJIM RODITELJIMA.
Moram dodati i ovo, VAŽNO!
Zahvalnost roditeljima je nemjerljiva, ali to ne znači da trebamo postati žrtve tih istih roditelja, jer oni nisu znali bolje, jer su i sami potiskivali traume vlastitog djetinjstva, jer smo sebi na pleća stavili teret odgovornosti prema njima i da moramo živjeti živote kako bi naši roditelji željeli ili ostvarivati njihove propuste...
ZAPAMTI - Imaš SVOJ život, imaš SVOJU porodicu, djecu, prijatelje, posao, ali najprije imaš SEBE !
SEBI SI isto SVOJ/A !
NAPOMENA:
U posljednje vrijeme se dosta priča o ženskoj moći, ženskoj energiji, snazi... ali kroz ovaj tekst, ja sam imala potrebu donijeti dašak muške energije, naših očeva, predaka.
