TIJELO ZNA !

Svima nam je već poznato da se naše biće sastoji od tijela, uma i duše. Svi zajedno smo jedan TIM koji, ako je u balansu, može da funkcioniše jako dobro.

Tijelo osjeća i zna kada je gladno, žedno, kada mu nedostaje energije il je umorno, kada se dignu emocije pa prostruji krv u žilama, osjeća fizičku ali i duševnu bol na tjelesnoj razini... Osluškujemo mi njegove biološke potrebe, to smo barem naučili od malena, a da li slušamo šta nam ima za reći, da li čujemo njegove poruke, da li ga uvažavamo...?

Sigurna sam da mu nepravedno dajemo manje važnosti nego umu i duši. A nekada nam tijelo kristalno jasno može reći i pokazati put puno bolje nego um i duša zajedno.

Ja sam svoju lekciju naučila boraveći u bolnici, sa svojih 25 godina. Bolovala sam od Hodgkina, tumora limfnih žlijezda. Dozivalo je mene moje tijelo puno prije nego je razvilo bolest. Ali očito ga nisam čula, tačnije nisam ga znala slušati. Sve dok me nije „prisilno“ zaustavilo, posjelo me ispred sebe i reklo „ Slušaj me sad dobro...!“. Oooo kako sam ga tada čula, itekako. Svaki mogući „zarez“ sam razumjela. Nije se šalilo, jer mu je više „prekipilo“.

Od tog momenta često ga pitam za savjet, osluškujem njegov unutarnji govor, slušam njegove riječi... Trebalo mi je vremena da naučim da ga slušam. Istina, nije baš uvijek najjasniji, pa i danas još uvijek vježbam da ga shvatim s razumijevanjem. Ali u jedno sam sigurna 100 % - TIJELO ZNA. Zna tačno šta mu je potrebno u tom trenutku. Možda bolje reći, zna tačno šta je MENI potrebno u ovom trenutku. U kojem društvu trebam da budem, a u kojem ne, koja je sredina dobra za mene, a koja ne, s kojim ljudima da se okružim, koji posao da radim, zna šta me ispunjava i čini sretnom, a isto tako zna kada je vrijeme za promjenu ili pauzu. Zna da li sam spremna da prođem kroz izazov, da li imam sve što mi je potrebno (često tu nastupa um koji kaže „uči još malo, nije ti to dovoljno“). Ali samo ako pitam svoje tijelo, reći će mi samo da li je spremno ili treba još malo da ga pripremim. Jer TIJELO ZNA.

Prisjetit ću se i trenutka kada sam, prije godinu dana, dala otkaz na poslu gdje sam radila. Možda će zvučati čudno, ali moje tijelo mi je reklo da je vrijeme da idem. Više se nisam dobro osjećala tu. Nisu važni detalji i sitnice, da li je bilo problema ili ne, da li mi je bio naporan posao ili sam uživala u njemu, da li sam imala super odnos sa kolegama ili baš i ne, da li je moj rad bio priznat ili ne ... to je bio zadatak za um, koji je u bubanj stavio sve te sitnice i s vremena na vrijeme ih izvlačio, što me je činilo nesigurnom. A onda sam pitala tijelo. Kristalno jasno mi je reklo „molim te idi, tvoja priča je ovdje završila, ti si završila... imaš  još toliko toga da daš, ali ne na ovom mjestu, vrijeme je da kreneš dalje“. I stvarno sam ga poslušala. I nisam se pokajala. Jedni su govorili da sam hrabra, drugi da sam luda, treći su se brinuli, a četvrti me podržavali...

Hrabrost ili ludost, svejedno... Ja sam samo slušala svoje tijelo. Nisam više željela dovesti sebe u situaciju da me tijelo „prisilno“ zaustavi. Svako „mučenje“ moga tijela i prelazak preko njegovih granica, za mene je luksuz. Znam isto da moje tijelo razumje i spremno je da „pogura“ malo više kada je to potrebno, bez da ostavi posljedice. Pa mi smo TIM.

Pa evo i danas, kad bi moje emocije uz temperament željele da požure događaje, da sve bude sada i odmah, tijelo mi kaže „sačekaj, ne žuri, biće sve a ti samo polahko, treba vremena da sazri...“

I možemo sad filozofirati oko ovoga, ali mislim da je već sve jasno.

Da zaključim - Vjeruj u sebe. Unutar sebe imaš sve što ti je potrebno!